ČOVJEK JE ČOVJEKU DUŠEVNI BOLESNIK

       Da li je čovjek čovjeku zaista duševni bolesnik? Ponajprije je sam sebi. Do prekjuče sam bila ateist i zakleti skeptik , juče individualist i agnostik, a danas...ko zna?! Čovjek se utapa u moru informacija. Mnogi nam nude svoje istine, spasenja, pozivaju nas da se probudimo. Naravno, NEW AGE.

       Pitam se da li drugi ljudi imaju takav snažan osjećaj praznine, čežnje i nedorečenosti. Bez obzira na sve. DA LI ZAISTA POSTOJI PUTNIK U MOJOJ KOČIJI? Da li spava? Ili je teško bolestan? Kriju li ezoterička učenja istinu?

       U posljednje vrijeme pomalo istražujem (ako se to može nazvati istraživanjem) ezoteričke doktrine. Ipak, skeptik u meni je izuzetno jak. Ne dozvoljava mi da se "samospasim", da se uskladim sa kosmosom i prirodom, da pronađem izgubljeno jedinstvo. Čak sam upoznala  majstora Aquarius lože, E. Salihovića (iako nismo razgovarali o ezoteriji već o muzici, jer je upoznavanje proteklo u kafanskom enterijeru.)

Zaključak: U eri globalizma i sveopćeg relativizma običan smrtnik je krajnje konfuzan, izmanipulisan i otuđen.

Jesmo li mi bogovi (samo što to ne znamo) ili smo puki duševni bolesnici?

.

Daleko pred mojim očima bježe ulice

Razlivaju se magle mojih i tvojih usamljenosti

Rastu u mirisu

Ruže

Davno poklonjene

U mirisu ruže u uglu razuma

Daleko pred mojim očima bježe ulice

Suviše duge tamne i ravne

A gore iznad

Možda je neko nebo

Daleko prd mojim očima bježe ulice

Pričaju betoni i bijedni ostaci čovjeka

Razbacani po njemu

Miriše prašina i čovjek, otužan miris

A ja sam sjena nečije krvi i mesa

Sjena koja talasa trave nekih prošlih vremena

Po betonskim ulicama grada

Ja, sjena

Hodam pored same sebe

UPravo sam došla kući, nedovoljno pijana da zaspim,  a dovoljno budna da slusam PROZAC, PROZAC, PRozac

Pisati o Joy Division nije uopšte lako, a možda je i nepotrebno, jer o njima je sve već i napisano...Međutim, takva samorazarajuća i mistična muzika uvijek iznova budi inspiraciju. "Smrt skrivena, riznica nevidljiva i svjetlost neizmjenjiva." Svjetlost koja trenutno žari nebo nad nama njemu odavno ne pripada. IAN CURTIS...Njemu pripada smrt kojom je ovijena atmosfera oko Joy Division. Nije Curtis ni prvi ni posljednji koji je potvrdio onu Hunterovu definiciju ROCKA KAO IGRE ONOG KOJI GUBI. Ipak, slušajući She s lost control (nevjerovatno depresivna pjesma), ne mogu a da ne osjetim tu tešku ali prekrasnu DEMONOSFERU, izgubljenost, osjećaj nesnalaženja u ovom prokletom svijetu. I pitam se, da li je zaista pjevao o izgubljenoj eplieptičarki koja svaki dan na berzi bezuspješno traži posao, ili je pjevao o sebi, ili je pjevao o svim izgubljenim, nesretnim, marginaliziranim bićima koja haotično tumaraju pod ovom sivom kapom nebeskom.

She`s Lost Control

Confusion in her eyes that says it all.
She's lost control.
And she's clinging to the nearest passer by,
She's lost control.
And she gave away the secrets of her past,
And said I've lost control again,
And a voice that told her when and where to act,
She said I've lost control again.

And she turned around and took me by the hand and said,
I've lost control again.
And how I'll never know just why or understand,
She said I've lost control again.
And she screamed out kicking on her side and said,
I've lost control again.
And seized up on the floor, I thought she'd die.
She said I've lost control.
She's lost control again.
She's lost control.
She's lost control again.
She's lost control.

Well I had to 'phone her friend to state my case,
And say she's lost control again.
And she showed up all the errors and mistakes,
And said I've lost control again.
But she expressed herself in many different ways,
Until she lost control again.
And walked upon the edge of no escape,
And laughed I've lost control.
She's lost control again.

  Depresija nije iznenadni slom. Više podsjeća na rak: isprva pažljivo oko niti ne primjećuje masu tumora, a zatim jednoga dana – dum! evo ogromne, smrtonosne tri i pol kilograma teške grude koja ti se nastani na mozgu ili želucu ili lopatičnoj kosti, i ta stvar koju je proizvelo tvoje vlastito tijelo zaista te pokušava ubiti. Depresija tome jako sliči: polako, tijekom godina, u tvom će se srcu i umu gomilati podaci, u tvom će se sustavu aktivirati kompjutorski program za potpuni negativizam, a život će tako postajati sve manje i manje snošljiv. Ti, međutim, nećeš ni primijetiti kako nastaje, mislit ćeš da je sve to normalno, da je povezano s procesom starenja, da ima veze s napunjenih osam, ili dvanaest ili petnaest godina, a zatim jednoga dana shvatiš da je sveukupni tvoj život užasan, da ga nije vrijedno živjeti, groza i crna mrlja na bijelom terenu ljudskog postojanja. Jednoga se jutra probudiš i uplašiš jer moraš nastaviti živjeti...

Elizabeth Wurtzel je poput Sylvie Plath s egom Madonne.

Kako pobjeći od suza današnjice

Od bljutave izmaglice

Od laveža bijesnih kreatura

Od truleža izvrnutih utroba

Otići pod svjetla neonska

Glumeći radost boemsku mladost

Uprkos svemu

Zar u tome je utjeha

Kako razbiti otuđenje i grč

Rasprsnuti grudvu košmara

Pretvoriti u ljepljive suze

Krvave od gorčine i čežnje

Otići u masu besmislenu

Od nadanja

Od praštanja

Od bezumlja

Kako vrisnuti i izbaciti demone

Osloboditi praiskonskog sebe

Utišati

Omekšati

Zaboraviti

Napokon

Do dna

Potonuti

"... U svakome čovjeku prebivaju dva bića: jedno probuđeno u tami, drugo usnulo u svjetlosti..."

Prozac

Dolazis mi s druge strane
nema vrata s druge strane
samo prolaz zazidan
pustam te u svoje dane kao
sto se pusta plamen
u balon krpljen, pocijepan

Povlacis se ka obzoru
moje oko u prizoru
trazi nesto neobicno
pronalazi samo vrijeme
kratke sjenke duge sjene
nebo modro nepomicno

Treba mi nesto
jace od konjaka
kad te sretnem
da se osmijehnem

I dodir dublji
od tvoga mraka
kad zastanem
da se pokrenem

Prisjecam se jedne scene
grad na vodi, dvije zene
na kraju ljeta pjevaju
pjesmom svojom mene zbunjuju
i osmijeh na licu stranca
dok s mosta se baca
u jednom kadru nestaju

Ciji je to grad, bejbi
sija se to kuca bijeli
sto nestaje u plamenu
sto je to sto me vuce k tebi
cija je to ruka, bejbi
zgrcena na tvom ramenu

Treba mi nesto
jace od konjaka
kad te sretnem
da se osmijehnem

I dodir dublji
od tvoga mraka
kad zastanem
da se pokrenem